Evo ti pesma, ludo jedna.
Dodjoh i ja opet u svijet bloga, ali sada ovdje, gdje me niko ne poznaje i ne moze me naci. Proslo je par godina od mog redovnog pisanja, a mnogo sam se promijenila. Vise se ne prepoznajem. Cesto iz navike govorim kako sam vjecno nasmijani optimista, kojeg nista ne moze srusiti.. ali se zagrcnem u sebi, pa progutam onu najtezu knedlu jer znam da to vise nisam ja. Nada mnom su se stvorili teski sivi oblaci, ali ne dam im da me potpuno obuzmu. NE DAM! Uvijek su me veselile sitnice. Medjutim, drugi nisu jednostavni, sto vise dobiju - vise zele i postala sam preopterecena time da druge zadovoljim, a potpuno sam zanemarila sebe i svoje emocije.
Trenutno, moj zivot se vrti oko nekoliko osoba. Najvise oko njih dvojice. Prvi je moja prva ljubav, zvacu ga Zuti. S njim su se desila sva prva ljubavna iskustva - prvi poljubac, prvo volim te, prvo drzanje za ruku, prve ugodne sutnje, prvo gledanje u nebo u parku, sve one prve ljubavne porukice i izjave nedostajanja.. na zalost i prvo nepovjerenje, prve ruzne misli, prve svadje i prvi raskid. Mislila sam da ne osjecam nista - dok je on bio tu. Kada sam ga izgubila, pocela je navirati istina, a to je da ga volim. Pitam se, zasto nikada nismo pokusali ponovo, zasto nismo pricali nikad o tome.. Pet mjeseci sa nekim nije malo. Uskoro ce cijelih godinu dana od raskida, ja i dan danas zadrhtim kada ga vidim. Vise ga ne volim i ne bih mogla opet biti s njim. Jer to vise nisam ista ja, on vise nije onaj isti.. ali znate kako kazu, prva ljubav se nikada ne zaboravlja. On ima djevojku, a imam i ja nekoga. Upravo taj neko je razlog sto sam pocela zaboravljati Zutog. Voljela bih da je sve ono sto sam prvo dozivjela sa prvim bilo sa ovim. Nakon dugo vremena je u moj zivot unio iskrene osmijehe, iskrenu ljubav. Da, volim ga. Ludo ga volim. Ne zelim da ga izgubim. Vec 4,5 mjeseca u moj zivot unosi srecu.. ali promijenilo se i to. Mijenja se pocetni zanos. I fali mi to. On jeste prvi - prvi s kojim se zaista osjecam voljenom.. ali sada, vec krecu opet one lose misli.. ali necu im se prepustiti! OBECAVAM! I borit' cu se ovaj put za ono sto mi treba da me odrzi jakom, jer ako njega izgubim, moj zivot nece imati smisla. I zato, zelim da zna da mi je potreban kao zrak koji udisem. I ljubavi, nemoj se brinuti, uz tebe sam kada ti zatrebam i ne, ne bih te mijenjala ni za sta na svijetu.
I za kraj jedna pjesmica koja mi je veoma draga :) Dragi, neponovljivi Djole :)
Dobrodošla ponovo na blog, divljakusa! Piši...i voli!
"Dodjoh i ja opet u svijet bloga, ali sada ovdje, gdje me niko ne poznaje i ne moze me naci. Proslo je par godina od mog redovnog pisanja, a mnogo sam se promijenila. Vise se ne prepoznajem. Cesto iz navike govorim kako sam vjecno nasmijani optimista, kojeg nista ne moze srusiti.. ali se zagrcnem u sebi, pa progutam onu najtezu knedlu jer znam da to vise nisam ja. Nada mnom su se stvorili teski sivi oblaci, ali ne dam im da me potpuno obuzmu. NE DAM! Uvijek su me veselile sitnice. Medjutim, drugi nisu jednostavni, sto vise dobiju - vise zele i postala sam preopterecena time da druge zadovoljim, a potpuno sam zanemarila sebe i svoje emocije..."
Kao da čitam svoje reči. Pronađoh se u ovome...Mnogo! Pozdrav!